Jana u školi

U jednom velikom Univerzumu nalazi se jedna mala planeta Zemlja. Na toj planeti se nalazi jedno malo mjesto i u njemu isto tako mala kućica, u kojoj živi jedna djevojčica Jana. Da, pogodili ste. I djevojčica je mala. Djevojčica Jana živi sama. Nema braće i sestara, nema prijatelja. Nema čak ni neprijatelja. Ona živi sa starom bakom u jednom dalekom selu. U tom selu, osim djevojčice Jane, sve su stari ljudi i nikog nema da se igra sa malenom Janom. I zbog toga je ona bila jako, jako tužna. Ali imala je Jana jedan svoj sasvim neobičan svijet. A to je svijet mašte i snova. Danju se Jana igrala sama, i maštala da se s njom igraju drugari, igrala sa sa životinjama, raznim predmetima, pa joj je tako krevet bio brod kojim je putovala u daleka prostranstva, stolica joj je bila konjić, a ispod stola joj se nalazila „pećina“, u kojoj se krila kada bi napolju bilo veliko nevrijeme. Društvo joj je pravio jedan mali duguljasti jastuk, koji je Jana „pretvarala“ u psa, kome je čak i ime dala – Lusi. Tako se Jana igrala po čitav dan, išla je iz jedne u drugu avanturu, mašta ju je nosila. Naveče, kada legne u svoj krevetić, kada je baka uspava i poljubi za laku noć, malena djevojčica utone u duboki san i u jedan sasvim novi svijet. Tu je Jana okružena „pravim“ drugarima, djecom, macama, cukama, svi su radosni, smiju se jako glasno, jedu najljepše slatkiše i igraju se šarenim loptama i igračkama. Tako se djevojčica sama igrala i igrala, maštala, sanjala. Odlazila je u selo u potrazi za drugarima, ali ih nije nalazila. Molila je baku i starije mještane da se igraju sa njom, ali niko za nju nije imao vremena. Svi su bili zaokupljeni poslom.

Prolazile su zime, ljeta, jeseni i proljeća. Jana je uvijek bila sama. Tako je bilo sve do jednog jesenjeg dana kada je baka saopštila Jani da je došao i taj veliki dan kad treba da pođe u školu. Reče joj da se sutra mora okupati, počešljati i srediti za školu. „Moraćemo ići daleko, čak u drugo selo, u školu“, reče baka. Ali Janu to nije brinulo, bila je jako uzbuđena. Čula je da se u školi uči o svemu, da je škola puna djece – đaka. Nadala se da će konačno upoznati „prave“ drugare koje neće morati sanjati i koje neće morati zamišljati. Naveče, kada ju je baka okupala i spremila joj najljepšu haljinu i cipele, Jana je legla u krevet. Iako ju je baka i ovaj put poljubila za laku noć i dobro je ušuškala, Jana od uzbuđenja nije mogla da spava čitavu noć. Zamišljala je kako izgleda škola, koliko ima djece u njoj, da li će učitelj, ili učiteljica, biti strog... I dok se tako mala djevojčica okretala čitavu noć u krevetu, pred zoru je začula neku buku u daljini. Buka je bila sve bliže i na kraju se pretvorila u sasvim jasnu grmljavinu. Malo zatim, čitavo selo pogodila je snažna oluja. Oluja je trajala i trajala, kiša je padala, a malena Jana nije mogla nikuda iz kuće. Kada je dan već poprilično odmakao, kiša i oluja su prestale. Jana reče baki: „Idemo, bako, požuri. Ne želim da zakasnim prvi dan!“ Ali baka joj odgovori da su zbog oluje zakasnili i da će sutra ići u školu. Kada je to čula, Jana je bila jako tužna. Dugo je plakala. Baka je pokušala da je utješi, ali bezuspješno. Tako uplakana i tužna, zaspala je jecajući.

Ujutro ju je probudio mili bakin glas: Jaaanooo. Ustaj, spavalice. Idemo u školu. Na te riječi, Jana skoči iz kreveta i potrča do prozora. Vani je bilo predivno sunčano jutro. Brzo se spremila i izašla ispred kuće da sačeka baku. Baka je brzo izašla, ali je to za Janu izgledalo kao vječnost. Napokon su krenule seoskim putićem u pravcu susjednog sela. Uski makadamski put je vodio preko brežuljaka i pašnjaka, pa kroz šumu, do drugog, isto tako malenog sela. Malenoj djevojčici se put jako odužio, jer je htjela da što prije vidi djecu i školu. Tamo je Jana prvi put ugledala jednu veliku školu i ispred škole jako mnogo djece. Toliko djece da ni u svojim najsmjelijim maštanjima i snovima nije mogla toliko da ih zamisli. Ukopala se i uplašila. Graja, vika, galama, dozivanje... odzvanjali su školskim dvorištem. Djeca su u grupama trčala i radosno se igrala. Jana tada shvati da ona nikoga ne pozna i da će ponovo i među svom tom djecom na kraju ona biti sama. Baka je nježno povuče za ruku u pravcu škole, a Jana teška srca krenu. Kada su stigli u dvorište, dječija galama i trčanje je bilo još jače. Jani oči zasuziše i poče sve jače svojom rukom da steže bakinu. I baki je bilo teško, jer nije znala kako da utješi svoju mezimicu. U tom trenutku do Jane dotrča zadihana i razigrana grupica dječaka i djevojčica. Znatiželjno je pogledaše i upitaše je da li i ona želi da se igra sa njima. Jana nije znala šta da odgovori. Željela je to više od svega, ali nije znala kako da im kaže. Poče ponovo da stišće bakinu ruku. Ali sada osjeti da je ta ruka manja od bakine i da je vuče prema dječijoj igri. Okrenula se i vidjela da je jedna malena djevojčica, ništa viša i starija od nje, drži za ruku umjesto bake, i vuče da se igra s njom. Jana se prepusti toj djevojčici i zajedno otrčaše do druge djece u školskom dvorištu, gdje se upoznala sa mnogo novih prijatelja, a čak je upoznala i pomazila jednog malog, nestašnog školskog psa. Ništa manje nije bilo uzbudljivo ni u školi, gdje je upoznala jednu jako dobru učiteljicu i mnogo drugih đaka. Već prvi čas je otkrila da jako voli školu i odlučila je da bude najbolji đak.

Kada se završio prvi školski dan, Jana se pozdravila sa drugarima i učiteljicom, a baka ju je čekala ispred škole. Cijelim putem od škole do kuće, Jana je pričala baki o svojim školskim avanturama, dok ju je baka pažljivo slušala. Tu noć, kada je baka došla u Janinu sobu da je ušuška pred spavanje i poljubi za laku noć, malena djevojčica, umorna od prvog školskog dana i prve svoje igre sa vršnjacima, već je bila zaspala. Baka ju je pokrila, poljubila i dugo još gledala kako spava, srećna što malena Jana sada ima s kim da se druži, igra i raduje.