Oblačni vitez

U dalekoj zemlji, u malom selu je živjelo mnogo djece.Voljeli su se igrati vani, ali u selu je skoro uvijek bilo oblačno. Noć bi brzo pala i djeca se nisu mogli dugo igrati. Žalili su se oblaku jer im kvari igru. On se rastužio i od tuge počeo plakati velike kapi kiše. Djeca su sad bila još više ljuta – posvuda su bile blatne barice koje su im prljale kabanice. Oblak nije znao šta da radi te je odlučio da pobjegne i sakrije se iza sunca. Sunce je od tada sijalo stalno i djeca su bila sretna. Napokon su se mogla igrati, kupati u bazenu i jesti sladolede. Onda je došlo vrijeme da padne noć. Ona nije padala i djeca nisu morala kući. I dalje su bili sretni, ali i umorni od igre. Zaspali su na cesti, ali sunce je sa sobom povelo i komarce, koji djeci nisu dali mira. Svi su postali nemirni i poželjeli su da sunce malo ode, a da im se vrati oblak. Slijedećeg dana nisu više mogli uživati u igri, voda u bazenima je bila pretopla za kupanje a sladoledi su se topili. Dovikivali su i molili oblak da se vrati i otjera sunce. Dobri oblak se sažalio i došao ih spasiti. Djeca su bila ponovno radosna i zavoljela su oblak kao da je njihov prijatelj. Nisu se žalili, nego dogovarali s njim kada će biti kiša a kada oblačno. Kada bi vidio da su djeca tužna, doveo bi sunce, ali bi bio s njim kako ono ne bi prejako sjalo. Tako su ga prozvali vitez. Čuvao je i štitio malo selo i bio je najbolji prijatelj djece.