Nekada davno postojao je jedan sasvim običan mali grad. U njemu se život odvijao normalno, sporo i tiho. U tom gradiću ljudi su živjeli srećno, nisu znali šta je tuga i nesreća, pa nisu znali ni prepoznati, a ni cijeniti svoju sreću. Tako je bilo i sa djecom. Ona su rasla u izobilju igračaka i slatkiša, ali nisu znala to da cijene. Bila su to razmažena djeca. Nikad nisu htjela da pozajme nekome igračku ili da se mijenjaju za igračke. A svaka nova igračka bi im brzo dosadila i završila u ormaru, te godinama ostajala zaboravljena, nepoklonjena, neposuđena... Međutim, kako to često u životu biva, preko noći se sve promijenilo.
Maleni grad je utonuo u posljednji spokojan san. U toku noći, u grad je došao najveći i najpoznatiji lopov na svijetu – Lopov Kole. I on nije bio bilo kakav lopov. Nikada nije viđen, nikada nije uhvaćen, a bio je noćna mora sve djece na svijetu i svih roditelja jer je Lopov Kole krao samo dječije igračke i slatkiše. I nikoga, ali apsolutno nikoga, nije štedio. Niti male bebe i njihove igračke, rođendanske slavljenike i njihove rođendanske poklone i torte... Bio je jako zao. Naravno da za njega nisu čuli u ovom gradiću jer su godinama bili uspavani sigurnošću i bezbrižni, bez ideje da se neko kao Lopov Kole može uopšte pojaviti. I tako je Lopov Kole čitavu noć ulazio u dječije sobe i krao njihove igračke. Rastom malen kao patuljak, obučen u crno od glave do pete, sa crnom maskom na licu i crnim rukavicama i naravno velikim crnim džakom, u koji je stavljao sve igračke, kretao se bešumno. I ništa nije ostavljao. Sve je stavljao u džak. Nije Lopov Kole pravio razliku između novih i starih igračaka, polomljenih i ispravnih, igračaka za djevojčice ili za dječake. Sve ih je sa istim žarom krao i stavljao u svoj veliki crni džak. I nije stao samo na tome. Već je toliko bio drzak da bi pokrao i igračke iz svih prodavnica, iz igraonica, pa čak i iz vrtića.
A sljedećeg jutra gradom bi odzvanjao plač djece koja su se budila i vidjela da nema njihovih omiljenih igračaka. Oni koji pamte taj događaj, a tada su i sami bila djeca, kažu da je to bio i ostao najtužniji prizor u njihovim životima ali i u životu grada. Roditelji su se najprije uplašili, ali su bili smireni jer su tada mislili da ima nade za djecu i za njih, jer će otići u najbližu prodavnicu i kupiti nove igračke. Kao i svi roditelji, učiniće sve za svoje mališane, samo da prestanu plakati, da im udovolje. Ali prava panika je nastala kada su shvatili da ni u prodavnicama nema igračaka. Da apsolutno nema nigdje nikakvih igračaka. To jutro, ma cijeli taj dan, grad je bio kao u nekom rasulu, u panici, činilo se da je sve izgubljeno. Već je bilo kasno popodne, djeca su i dalje plakala, roditelji zajedno sa njima neutješni pozivali druge roditelje, komšije, kumove, u nadi da je barem negdje neka igračka ostala, ali ništa. Čak su i neke malo osjetljivije mame, bake, pa i tate, saosjećajući sa djecom, pustili koju suzu, ali naravno krišom, da ih niko ne vidi.
Onda se svim stanovnicima, naročito djeci, obratio gradonačelnik i poručio im da će lično on zamoliti šefa policije da ovaj najteži slučaj koji je pogodio grad, povjeri najboljem policajcu u gradu – Policajcu Boletu. I to je na trenutak primirilo grad, djecu, a naročito roditelje, koji su pokušavali da objasne djeci da ima nade za njih i njihove igračke.
A ko je bio Policajac Bole? Bio je to najbolji policajac kojeg je imao ne samo grad već i cijela država, ali i šire i dalje. Za njega nije bilo nerješivih slučajeva. Uvijek ozbiljan, uslužan, profesionalan policajac, sa crnim brkovima, i uvijek u uniformi. Neki zli jezici kažu da je Policajac Bole i na more, na plažu išao u uniformi. A uniforma mu je uvijek bila ispeglana, čista, tamnoplava kao duboko more. Nakon te objave gradonačelnika, svi su se zapitali: Šta li radi Policajac Bole i plaši li ga se Lopov Kole? A Policajac Bole je već od ranog jutra bio na zadatku. I njegovim kćerkicama Lani – Banani i Tari – Bubamari, Lopov Kole je pokrao igračke. I upravo su one bile mali pomagači svome tati i velikom policajcu Boletu. Rekle su mu da se kroz maleni prozor na krovu može provući samo neko jako sitan kao patuljak. I pitale su tatu gdje su sve igračke završile.
To je dalo odličnu ideju Policajcu Boletu pa je čitavo jutro i dan obilazio velike dvorane i skladišta. I u jednom ogromnom skladištu našao je sve igračke koje su pokradene. Ali Lopovu Koletu nije bilo ni traga. Na svim tim igračkama stajala je jedna cedulja sa porukom: „Djeco, igrajte se sa svojom braćom i sestrama, mamama i tatama, bakama i dekama, sa svojim drugarima i drugaricama. Iskoristite sve što nađete u prirodi ili u kući da vam bude igračka. Stolica vam može biti konjić, stara deka šator, kartonska kutija kućica. Nije sve u skupim igračkama. Ovo vam je samo upozorenje. Sljedeći put ove igračke će završiti kod druge djece koja ih više cijene. Voli vas vaš Lopov Kole. Do sljedećeg viđenja!“ Policajac Bole je odmah pozvao gradonačelnika i on je pozvao svu djecu i roditelje da prepoznaju i uzmu svoje igračke. To je izgledalo kao najveća i najljepša izložba igračaka na svijetu, dok svi nisu prepoznali i uzeli svoje igračke nazad.
Policajac Bole je nagrađen putovanjem na more, gdje je i otišao sa svojim malim pomoćnicama: Lanom – Bananom i Tarom – Bubamarom. Lopov Kole je nestao bez traga i glasa i više se nikada nije pojavio u tom gradu. A djeca? Djeca su shvatila poruku i više su se igrala zajedno, dijelila su igračke, pravila su sama sebi igračke i uživala u igri. Na kraju, i roditelji su bili zadovoljni jer su njihovi mezimci ponovo bili srećni, a sreća svakog roditelja je da su njegova djeca zdrava i srećna.